U doslusima s Tvorcem biti,
Svakom ćelijom osluškivati,
U smiraje se krišom slivati,
Niz večnu maglu lebdeći sniti!
Saša M.
Svakom ćelijom osluškivati,
U smiraje se krišom slivati,
Niz večnu maglu lebdeći sniti!
Saša M.
Saša Mićković je srpski pesnik. Rođen je u gradu Špital (Austrija) 23.07.1980. Detinjstvo je proveo u Rači, gde uz strica Radmila Mićkovića počinje s pisanjem prvih soneta. Tada upoznaje i dr Miodraga D. Ignjatovića, koji mu zajedno s Radmilom otvara pesničku riznicu. Oni ga usmeravaju ka sonetnoj tehnici i tada nastaju prve poetske grumuljice, a pesnik ubrzo izučava preko 50 sonetnih formi uz pomoć profesora Časlava Đorđevića i pomoću njih osvežava svoj stihovez. Saša primenjuje različite sonetne tehnike zahtevne kraljevske forme. Njegova poezija je splet duhovnih, filosofskih i emotivnih niti, koje su upletene u venac od preko 600 soneta. Za Sašu je sonet metrički uređena, stilski izbrušena pesma, koju prati lepršavost muzike, savršen sklad reči i harmoničnost. Sonet je pesnički dvorac u kome se mnoge čarolikosti kriju mameći lepotom izražaja. Osmislio je sonetnu formu koja se zove „Klepsidrični retrogradni sonet s akrostihom”. Ime formi je nadenuo profesor Časlav Đorđević. Taj sonet se može čitati u oba smera. Napisao je deset sonetnih venaca: Na vrhuncu slave, Spasitelj, Obrisi duše u očima, Pad u ništa, Pesnička zarenja, Kameni dani, Kuda ćemo dušo, Reč je zavet, Šumadijsko selo, Kosmički šapat. Objavio je sledeće knjige: Jastreb u oluji, autorsko izdanje, Rača (2011), Božanska Srbija, izdavač Beoknjiga, Beograd (2012), Račanski pesnički svitak, koautor, izdavač Narodna biblioteka „Radoje Domanović” Rača (2013), Duhovna zarenja, izdavač Gramatik, Beograd (2014), Špil soneta, izdavač Binder, Udruženje književnika Srbije za Pomoravski okrug - UKS, Beograd (2016) i Uspavanka za dušu, Narodna biblioteka „Radoje Domanović” Rača, Kulturni centar „Radoje Domanović” Rača (2016). Pesme objavljuje u štampanim i elektronskim časopisima: Književne novine, Savremenik, Trag, Prolom, Svitak, Brankovina, Bdenje, Književne vertikale, Balkanske vertikale, Književni pregled, Kulturni mozaik, Diogen, Sizif, Zvezdani kolodvor, Koreni - list Srba iz rasejanja, Ljudi govore (Toronto), Bosanska vila, Srpska vila, Riječ, Majdan, Naslijeđe, Sretanja, Voštanice, Jesenjin, Jež, Etna, Nosorog, Šipak, Umetnički horizont, Letopis srpske duhovne akademije… Uvršten je u leksikon Srpski pisci u rasejanju 1914-2014 i dr. Pesme su mu zastupljene u antologijama: Snovi injem posuti (posvećena S. Jesenjinu), Poslednji cvetovi zla (posvećena Š. Bodleru) i Spomenica slobodara (posvećena žrtvama fašističke agresije). Dobitnik je sledećih nagrada: Treće mesto za sonetni venac Na vrhuncu slave, dodeljuje Prijedorski književni karavan, Republika Srpska (2013). Prva nagrada za pesmu Himna ženi, dodeljuje Klub na kniževni tvorci „Simbioza” Kumanovo, Makedonija (2014). Pesnička hrisovulja, dodeljuje Srpska duhovna akademija Paraćin (2016). Godišnja nagrada opštine Rača (2016). Prvo mesto u Italiji - VerbumlandiArt za pesmu Himna mira (2016). Osnovao je časopis za književnost i kulturu Umetnički horizont. Jedan je od osnivača Književnog kluba „Radoje Domanović” Rača, čiji je predsednik.
IZVODI IZ RECENZIJA
... Pesnik Saša Mićković obradovao me je pošiljkom u kojoj je bila vrlo lepo opremljena knjiga soneta, u formatu koji je meni drag, sa naslovom koji obavezuje i nagoveštava sadržaj -„Božanska Srbija“- knjiga koja zrači vedrinom i nadom, a lepotom soneta i probranim pesničkim jezikom prosto pleni i nagoveštava, zapravo potvrđuje, izuzetan dar pesnika i veštinu stihotvorstva koja nadmašuje njegove godine.Pesništvo Saše Mićkovića jeste izuzetno, samosvojno, izdvojivo, a prepoznatljivo, zaslužuje pažnju čitalaštva i književne kritike jer nam se obraća zreo pesnik, posebnog glasa i zvuka, vrlo vešt u građenju soneta i sklon lepoti pesme, savršenosti, umivenosti, a tkanoj od biranih reči i novosmišljenih reči koje će ući u opšte blago jezika. Ima u Mićkovićevim pesmama dalekog odzvuka dučićevske gospodstvenosti i odmerenosti, rakićevske stišanosti i umivenosti, filipovićevske suspregnute zavatrenosti, ali Mićkovićeva lirika, njegov sonetski zlatovez, je samosvojan i donosi nam zapise čoveka koji osmatra i doživljava svet samo na svoj način. Jezik njegovih pesama je posebna dragocenost knjige i knjiga i navodi me na pomisao da nad svakom rečju soneta pesnik zastaje, važe i odlučuje se za onu najprikladniju, mada pesme teku kao da su pisane u dahu, najednom, bez prepravki. Iščitavajući Mićkovićev „zvukovez“ zapisivao sam stihove, strofe, reči iz soneta, sa uvek prisutnim zvukom u ušima, kao da su reči ozvučene, i sa osećajem, teško opisivim, da neke strofe pa i cele pesme svetle iznutra!...
Novi Sad, 19. novembar, 2013. Pero ZUBAC
... Sa dubokim uverenjem - nadajmo se – ako neki istraživač, ili koji drugi, marljiv, a i „pošten“ prosudilac bude povlačio književnoistorijski horizont srpske književnosti i na Novi milenijum, nikako neće moći da zaobiđe račanskog poetu, sonetovesca Sašu Mićkovića. A evo i zašto? Jer ovaj pesnik, za sada na margini provincije, je istinski darovit, čak „drsko“ uzrastao pesnik koji se nije, ni pretenciozno, a ni samoljubivo poduhvatio tegobnog posla da sebe iskaže, a i svoje dragoceno umeće i naravno talenat, dokaže savlađujući zlatorez soneta čak – sonetnog venca! Od mnogih „gorčina slasti“ nastala je lepota ovih soneta! Dakle, ono što u ovog pesnika, šumadijskog, odmah asocira na budničara slovenačkog naciona, Prešerna, nije samo lepo izučen zanat filigraniste sonetopevača. Još nešto je tu bitno: od dva „lica“ je ovaj zlatovez: od ustreptale intime, sve do paroksizma. Ovde ćete čuti umilni molski zvuk Vojislava Ilića, ali i jezgrovitu sinesteziju raskošne sugestivnosti, zateći ćete slike rurala, gotovo petrarkističku slavohvaleću himničnost Ženi, ali i onu plemenitu strpljivost klesara koji teži savršenstvu. Pošto zaista reči znaju „da zgrabe“ našeg Sašu i da mu, naravno kao svaki „materijal“ se opiru i „prkose“, on ih kleše do samog vrhunca. Saša Mićković nije ispisivao po pergamentu svoje nacionalno – ljudske poslanice samo pozlatu; mnoge „kitice“ i milozvučje su ispisani svetlećim zlatopisom istinske poezije. Da tako i traju!…
Pred Vaskrs, 2012. Dr Miodrag D. IGNJATOVIĆ
Beograd
Ако одмах на почетку овог есеја не кажемо да је са песником Сашом Мићковићем српска поезија добила новог, врсног сонетовесца, који се већ издигао изнад просечних остварења овог књижевног рода, и чије ће звездосонетно сазвежђе тек засијати правим и пуним сјајем, онда не би имало смисла даље ни настављати овај запис. Дакле, млади песник Саша Мићковић се сврстао у ред најбољих српских савремених сонетиста, сонетара, сонетника, сонетлија, песничких делија који брусе најтежу песничку форму. Ако је роман цар прозе, онда је сонет краљ лирике, а сонетовесци- лирска елита, изабрана духовна каста. Зато и нема много сонетотвораца, не само у српској, већ ни у светској књижевности. Само на први поглед и површном читаоцу наслов Мићковићеве најновије збирке „Шпил сонета“ може деловати тривијално. Напротив, иза ове насловне синтагме крије се много дубље и вишеслојно значење, које има своје исходиште, преко шпила Тарота, и древног знања Старога света, у највишим тајним духовним и космичким сферама и сазнањима. У „Шпилу сонета“ има тачно 52. карте-песме, као и у сваком шпилу карата за играње и забаву. Број 52 добија се тако што се из шпила Тарота издвоји Велика Аркана и по једна четврта Дворска карта, тако да се овако редукован шпил може користити као друштвена игра. Његови сонети су дубоко у мистерији свеукупног постојања, живота, космоса, ероса, митологије, али и префињене духовности и љубави; песме му инклинирају првотноме искуству човековом, росном добу човечанства, идеалитету уопште, али и идеалима којима су окићена древна женска божанства у нашој дивонији, диве и деве, а Мићковић у реалитету који живи, дивинизира како највеће, тако и најмање,
односно микро и макрокосмос... И одиста, у сваком Мићковићевом „сонету-карти“, у само 14 стихова, стало је много мистичних слика, вишеслојних и вишезначних, много колективног и подсвесног искуства, али и надсвесних акцената, можда и поетских акцидената, али и оригиналних слика, израза, новосрочених речи и термина, неологизама... По многочему још сонетирање Саше Мићковића је оригинално и јасно се разликује од других сличних књижевних творевина. Не само што он као аутор прецизно и избрушено влада са 55 сонетних варијаната, већ и због чињенице да је пронашао нешто сасвим ново у сонету – клепсидрични сонет у огледалу с акростихом. Краљевска књижевна форма – сонет и њен врхунац: сонетни венац, обогаћени су не само у садржини, већ и у форми, односно оденути су новом пурпурном одеждом, као што и доликује краљевској лирици. А то је резултат вишегодишње опсесије или фасцинације Саше Мићковића сонетом, његовом мистеријом и зачараношћу. При том Саша Мићковић влада лако и сигурно изразима, богатом лексиком најстаријег језика беле расе - српског језика...
Између два благдана Ђурђевдана и Марковдана,
Лета Господњег 2016.
или 7524. године по српском, најстаријем
календару на свету, што га Свети Вид састави
и својим Србима и човечанству остави
Мирослав ДИМИТРИЈЕВИЋ
|
|
Stihove govori glumac Milan Caci MIHAILOVIĆ