KLIKNI NA KNJIGU ZA ČITANJE
ASTRALNA LEPOTA
U filosofskom smislu; jednaka si s brzinom,
Vremenske hiperbole i neprolaz lepote.
Razumu Stvoritelja; Ti, Strast i ja smo trinom,
Čiji se sabir množi strepnjama što se plote!
Očima Dionisa; vrč si ispunjen vinom,
Posebnog sladokusa koji blaži živote.
Moj unutrašnji eho navirućom vrelinom,
Pleše s tvojom figurom lakokretne fokstrote!
U harmoniji Sveta odvajkada si himna,
Srebrna refleksijo Herinog ogledala,
Ne znam jesi li s kišom kosmičkog sjaja pala,
Al' sred moje aure Tvoja Senka bezimna,
Spletena u dušine svetleće pramenove,
(A znam da tek si mašta) ipak me k Tebi zove!
ASTRALNA LEPOTA
U filosofskom smislu; jednaka si s brzinom,
Vremenske hiperbole i neprolaz lepote.
Razumu Stvoritelja; Ti, Strast i ja smo trinom,
Čiji se sabir množi strepnjama što se plote!
Očima Dionisa; vrč si ispunjen vinom,
Posebnog sladokusa koji blaži živote.
Moj unutrašnji eho navirućom vrelinom,
Pleše s tvojom figurom lakokretne fokstrote!
U harmoniji Sveta odvajkada si himna,
Srebrna refleksijo Herinog ogledala,
Ne znam jesi li s kišom kosmičkog sjaja pala,
Al' sred moje aure Tvoja Senka bezimna,
Spletena u dušine svetleće pramenove,
(A znam da tek si mašta) ipak me k Tebi zove!
GOLORUK
I
I sve što sanjah, postalo tuđe,
vrelim sam nožem dno oka tako.
Svetlost voleo od sebe luđe,
oreol s neba prstima mako.
Sve ređe srećem drhtavo biće,
mrki mi bezdan nepozvani gost.
Ne žurim, neka, još će da sviće,
prebrodih reku, potopljen je most.
Okusio sam stidljivo kapi,
života koji kao dete mre.
U meni god to zaludno vapi,
duša u telu kada usni pre.
Glog crni, ljuti, razorio prag,
drhteći kopnim, bledi sejem trag!
II
I krv kad počne da obgoreva,
ljubav se zgruša, u grudvicu tek.
Božanskim glasom lepota peva,
nek` vedri život, ja još čekam lek.
Sve što dotaknem ne ogranava,
goloruk kuda sam da juriša?
Večitim sankom da l` mi se spava
kad reč studena ko kam utiša.
Čuvarko moja, zar si iz mraka,
gledala mirno razoreni plod?
Biljku u sebi ja ti od straha
posekoh grubo, okrvavljen rod.
Gospode, moram da se obratim,
s izvora Tvoga daj da zahvatim!
III
Kasnim bez krila, željo mi pusta
da vasione ja ugrabim dah.
Jedino ćutnja grči mi usta,
nem kao granit, poslednji je mah.
Otrov vremena, zelen, razliven,
mlado je lice upilo svu kob.
Rušan i loman, nevoljom skriven,
mirim se s lancem kao dobri rob.
Kome se javljaš, nebeska ptico?
Ne čujem, neću, ja ti sasvim gluv.
Treptaj ti zadnji, pesnička žico,
ne listam više, kao korov suv.
Pomakao se iz svog temena,
izrastao iz čudnog semena!
SONET
Odzvanjaj u uhu, majstorski žubori,
care poezije, svečano krunisan.
Kroz vence sonetne upleten šumori,
i tercet ti nežan, pozlatom upisan.
Iskonskim mirisom pleni gorostasan,
a nesklade trule rimom uokviri.
Tajnovit ostani, svetlošću opasan,
nedokučiv za sve, slatke sne raspiri.
Kitim te sa strašću k`o davno Petrarka,
i utapam sebe u svakom katrenu.
Zapila me tvoja gostioničarka,
milujem joj kosu svu razbarušenu.
Dobio kod mene ti ustoličenje,
ogledalo moje, duše oličenje!
LOVAC KROZ VREME
Praiskonski nagon iznova ga zove.
U rukama koplje, strele o ramenu.
S vukovima ide kroz šumu da love,
znakovi predaka na svakom kamenu.
Udice od kosti svojeručno pravi,
kraj reke ostaci umrloga sveta.
U pećini vatru dok nevešto pali,
retke ptice gleda, krila žudna leta.
Ime će u steni uklesati svoje,
za svu decu koja tek će da se rode.
Ovde se i dani drugačije broje,
bogovi vremena kad ga oslobode.
Srdašce mu sneno semenkom oživi,
kad ga doba davno kao čedo privi!
REKA STIKS
Kraj je tamo gde prestaju misli,
a početak gde se budi nada.
Na sredini, tu su mnogi svisli,
šajkom brode preko Stiksa sada.
Mutna reka pomrsila niti,
svetlo Nebo dalje dane broji.
Sunce niko nikad neće skriti,
višom silom tamo gde je stoji.
Na korak smo svi od Stiksa znajte,
kamen bacim, neću da se predam.
Sa obale na tu reku gledam,
iskreno se na vreme pokajte.
Čovek bira kojom rekom brodi,
zlo sa dobrim večnu borbu vodi!
PROLAZE TRENUCI
Sveća dogoreva, kaplje vosak žuti,
pauk se u uglu igra svojim plenom.
Noć dušama šapće, sve ostalo ćuti,
tajac igru vodi s uspavanom zenom.
Tišina od bola nesnosnoga pišti,
razigrana munja mutno nebo ždere.
Vreme nas ovakve, premale poništi,
i sa lica zemlje vavijekov spere.
Sunčani se zraci sa crnilom dele,
i u telu, krvi, to se život lomi.
Prolaze trenuci i jadni i hromi,
zvezdice u oku ugarkom uvele.
Sat na zidu javlja, poslednji udarci,
drhtavim se svetom razmileli žmarci!
KOSOVKA DEVOJKA
Žeđ utoli vinom iz svoga kondira,
Orloviću Pavlu u krvci što leži.
Suzicom oplakuj, srce ne susteži,
vodom ga zapljusni, lice da ispira.
Krvave haljine nevinost ti skrile,
zalutala poljem, tražiš verenika,
i u svoj toj čami još si zlatolika,
melemom sa duše vidaš svoje mile.
Dugo si s kondirom hodala stratištem.
Čupala iz grudi polomljene strele.
Posečene ruke noge ti saplele,
tu si i sad gaziš kosovskim bojištem.
Pokloniš se Nebu, pa kraj mrtvih klečiš,
Srpkinjo odvažna, i nas da zalečiš!
ŠAPAT ANĐELA
Ljubav da se širi, to rekao Jesi,
šapatom anđela, sledbenika svojih.
I minuše svetom podvale i gresi,
al` kanuše suze sa ikona Tvojih.
Vera neka vlada, jedini je zakon,
i sloboda duha što praštanje kroji.
Pred krstom što sija, večnoj nadi naklon,
koja Vasionu svetlošću oboji.
Savest da oživi kroz svačije vene,
kandilo i tamjan svuda zamiriše.
Da Sunce upiju zamračene zene,
što molitvu blagu srdašcem upiše.
Pričest, iskupljenje, o, Svevišnji, spasi,
trubama sa Neba Hrišćanstvo oglasi!
ĐURA JAKŠIĆ
Ti upijaš svetlost sveznalica zvezda,
hrabro širiš krila sred strašne oluje,
al` glas se pesnički i kad grmi čuje,
ljudi isterali mladunče iz gnezda.
Dokučio život do najtanje niti,
a progonjen bio od grada do grada,
dok nad Račom zima i mrak mrkli pada,
i u mom si mestu vino znao piti.
Bodlerove, tvoje himne noću čitam,
tragovima vašim nekad želim ići.
Putevima rime gde ću i kud stići?
Prenem ti se često kad vidim da skitam.
Kada život vezu reši da raskine,
valjda će me pesme večnim da učine!
DOZIVAM PESMU
Ja najlepše reči poželim da skupim,
u stihove koji vene mi preplave.
Iz duše eliksir polagano crpim,
da rime oživim ove golišave.
U društvo te svoje stidljivo dozivam,
noći me bez tebe avetinjski guše,
i jednom za svagda da se nauživam,
mirisnim notama, što me ogrnuše.
Uz pratnju muzike tek se upotpuniš,
i svet oko sebe utrnuli ganeš.
Duboko u meni anđeoski usniš,
pa iznova opet sa nebesa baneš.
Tražim te u svemu, znam, svuda te ima,
razotkrij se mila, vrlim pesnicima!
PEĆINA JE PESNIK
Zapitaju često, šta to pesnik sanja?
A noćima njega nesanica guta.
Bogovima da l` se i dok stvara klanja,
il` prostranstvom duh mu nezasitim pluta?
On jedino čeka vrlu poetesu,
da razbije krike, drhtaje sa nekim,
kad ga zgrabe reči, ludilo u besu,
i život učini spokoje dalekim.
Oči mu na prazne pećine tek sliče,
ulila gorčina u plod i korenje.
Vasiona ječi, po prašini miče
gde sopstveno neće okusiti zrenje.
Glad vremena dušu kao kanjon spere,
čim plodove gnjile reši da obere!
KAPI POEZIJE
Poezije kapi strpljivo zaklešem,
sve dok ne dosegnem do samog vrhunca.
Sa pesmama često uz tango zaplešem,
kad iskre prikupim, pozlaćena zrnca.
I ovaj sam sonet od ljubavi svio,
što bezvremen biće, šapće mi klepsidra.
Tajnu sam duboko kroz stihove skrio,
postojanu, jaku, poput teškog sidra.
Kapi poezije znaju da prkose,
i najmanja dušu razgali, osveži.
Poredim ih srećan sa blistanjem rose,
što spokojno cakli, dok na travi leži.
Zavese života davno razmakao,
i nadam se srca perom dotakao!
OVE NOĆI
Kada noć zavlada i svetla pogasi,
sve počne da ćuti i reka ne teče.
Mesečina tek se šapatom oglasi,
i pozdravi tiho oronulo veče.
Žubor se ne čuje sa okolnih česmi,
samo jedna senka ljubavnika traži.
Ja darujem rimu nekoj novoj pesmi,
stih me ove noći jedino osnaži.
Zaleđeno sve je u večitom bolu,
trag vina i sete, na hrastovom stolu.
Zgužvani papiri, bezvredni i tužni,
pocepane knjige i stare beleške,
a mi kao da smo ovom svetu dužni,
sabiramo svoje padove i greške!
MAJSTORSKI SONET
Bože, podari nam pšenicu i vino,
Osokoli rod svoj, pusti ga da leti.
Život je sve maske ranom zorom skino,
Anđeo se moli da nas sve prosveti.
Na vrhuncu slave kliče Srbijica,
Skinula sa sebe zimske ogrtače.
Ko da bruji zemljom sa gitare žica,
Akordi se setni to pred nama svlače.
Stidljivo priroda zgužvala haljine,
Rastače se srebro koritom Morave.
Belina se, magla, obalom raspline,
I sunčevi zraci tamu će da smlave.
Ja i sada slušam pesme božanstvene,
Arija mi dušu, uspomene prene!
Saša MIĆKOVIĆ
I
I sve što sanjah, postalo tuđe,
vrelim sam nožem dno oka tako.
Svetlost voleo od sebe luđe,
oreol s neba prstima mako.
Sve ređe srećem drhtavo biće,
mrki mi bezdan nepozvani gost.
Ne žurim, neka, još će da sviće,
prebrodih reku, potopljen je most.
Okusio sam stidljivo kapi,
života koji kao dete mre.
U meni god to zaludno vapi,
duša u telu kada usni pre.
Glog crni, ljuti, razorio prag,
drhteći kopnim, bledi sejem trag!
II
I krv kad počne da obgoreva,
ljubav se zgruša, u grudvicu tek.
Božanskim glasom lepota peva,
nek` vedri život, ja još čekam lek.
Sve što dotaknem ne ogranava,
goloruk kuda sam da juriša?
Večitim sankom da l` mi se spava
kad reč studena ko kam utiša.
Čuvarko moja, zar si iz mraka,
gledala mirno razoreni plod?
Biljku u sebi ja ti od straha
posekoh grubo, okrvavljen rod.
Gospode, moram da se obratim,
s izvora Tvoga daj da zahvatim!
III
Kasnim bez krila, željo mi pusta
da vasione ja ugrabim dah.
Jedino ćutnja grči mi usta,
nem kao granit, poslednji je mah.
Otrov vremena, zelen, razliven,
mlado je lice upilo svu kob.
Rušan i loman, nevoljom skriven,
mirim se s lancem kao dobri rob.
Kome se javljaš, nebeska ptico?
Ne čujem, neću, ja ti sasvim gluv.
Treptaj ti zadnji, pesnička žico,
ne listam više, kao korov suv.
Pomakao se iz svog temena,
izrastao iz čudnog semena!
SONET
Odzvanjaj u uhu, majstorski žubori,
care poezije, svečano krunisan.
Kroz vence sonetne upleten šumori,
i tercet ti nežan, pozlatom upisan.
Iskonskim mirisom pleni gorostasan,
a nesklade trule rimom uokviri.
Tajnovit ostani, svetlošću opasan,
nedokučiv za sve, slatke sne raspiri.
Kitim te sa strašću k`o davno Petrarka,
i utapam sebe u svakom katrenu.
Zapila me tvoja gostioničarka,
milujem joj kosu svu razbarušenu.
Dobio kod mene ti ustoličenje,
ogledalo moje, duše oličenje!
LOVAC KROZ VREME
Praiskonski nagon iznova ga zove.
U rukama koplje, strele o ramenu.
S vukovima ide kroz šumu da love,
znakovi predaka na svakom kamenu.
Udice od kosti svojeručno pravi,
kraj reke ostaci umrloga sveta.
U pećini vatru dok nevešto pali,
retke ptice gleda, krila žudna leta.
Ime će u steni uklesati svoje,
za svu decu koja tek će da se rode.
Ovde se i dani drugačije broje,
bogovi vremena kad ga oslobode.
Srdašce mu sneno semenkom oživi,
kad ga doba davno kao čedo privi!
REKA STIKS
Kraj je tamo gde prestaju misli,
a početak gde se budi nada.
Na sredini, tu su mnogi svisli,
šajkom brode preko Stiksa sada.
Mutna reka pomrsila niti,
svetlo Nebo dalje dane broji.
Sunce niko nikad neće skriti,
višom silom tamo gde je stoji.
Na korak smo svi od Stiksa znajte,
kamen bacim, neću da se predam.
Sa obale na tu reku gledam,
iskreno se na vreme pokajte.
Čovek bira kojom rekom brodi,
zlo sa dobrim večnu borbu vodi!
PROLAZE TRENUCI
Sveća dogoreva, kaplje vosak žuti,
pauk se u uglu igra svojim plenom.
Noć dušama šapće, sve ostalo ćuti,
tajac igru vodi s uspavanom zenom.
Tišina od bola nesnosnoga pišti,
razigrana munja mutno nebo ždere.
Vreme nas ovakve, premale poništi,
i sa lica zemlje vavijekov spere.
Sunčani se zraci sa crnilom dele,
i u telu, krvi, to se život lomi.
Prolaze trenuci i jadni i hromi,
zvezdice u oku ugarkom uvele.
Sat na zidu javlja, poslednji udarci,
drhtavim se svetom razmileli žmarci!
KOSOVKA DEVOJKA
Žeđ utoli vinom iz svoga kondira,
Orloviću Pavlu u krvci što leži.
Suzicom oplakuj, srce ne susteži,
vodom ga zapljusni, lice da ispira.
Krvave haljine nevinost ti skrile,
zalutala poljem, tražiš verenika,
i u svoj toj čami još si zlatolika,
melemom sa duše vidaš svoje mile.
Dugo si s kondirom hodala stratištem.
Čupala iz grudi polomljene strele.
Posečene ruke noge ti saplele,
tu si i sad gaziš kosovskim bojištem.
Pokloniš se Nebu, pa kraj mrtvih klečiš,
Srpkinjo odvažna, i nas da zalečiš!
ŠAPAT ANĐELA
Ljubav da se širi, to rekao Jesi,
šapatom anđela, sledbenika svojih.
I minuše svetom podvale i gresi,
al` kanuše suze sa ikona Tvojih.
Vera neka vlada, jedini je zakon,
i sloboda duha što praštanje kroji.
Pred krstom što sija, večnoj nadi naklon,
koja Vasionu svetlošću oboji.
Savest da oživi kroz svačije vene,
kandilo i tamjan svuda zamiriše.
Da Sunce upiju zamračene zene,
što molitvu blagu srdašcem upiše.
Pričest, iskupljenje, o, Svevišnji, spasi,
trubama sa Neba Hrišćanstvo oglasi!
ĐURA JAKŠIĆ
Ti upijaš svetlost sveznalica zvezda,
hrabro širiš krila sred strašne oluje,
al` glas se pesnički i kad grmi čuje,
ljudi isterali mladunče iz gnezda.
Dokučio život do najtanje niti,
a progonjen bio od grada do grada,
dok nad Račom zima i mrak mrkli pada,
i u mom si mestu vino znao piti.
Bodlerove, tvoje himne noću čitam,
tragovima vašim nekad želim ići.
Putevima rime gde ću i kud stići?
Prenem ti se često kad vidim da skitam.
Kada život vezu reši da raskine,
valjda će me pesme večnim da učine!
DOZIVAM PESMU
Ja najlepše reči poželim da skupim,
u stihove koji vene mi preplave.
Iz duše eliksir polagano crpim,
da rime oživim ove golišave.
U društvo te svoje stidljivo dozivam,
noći me bez tebe avetinjski guše,
i jednom za svagda da se nauživam,
mirisnim notama, što me ogrnuše.
Uz pratnju muzike tek se upotpuniš,
i svet oko sebe utrnuli ganeš.
Duboko u meni anđeoski usniš,
pa iznova opet sa nebesa baneš.
Tražim te u svemu, znam, svuda te ima,
razotkrij se mila, vrlim pesnicima!
PEĆINA JE PESNIK
Zapitaju često, šta to pesnik sanja?
A noćima njega nesanica guta.
Bogovima da l` se i dok stvara klanja,
il` prostranstvom duh mu nezasitim pluta?
On jedino čeka vrlu poetesu,
da razbije krike, drhtaje sa nekim,
kad ga zgrabe reči, ludilo u besu,
i život učini spokoje dalekim.
Oči mu na prazne pećine tek sliče,
ulila gorčina u plod i korenje.
Vasiona ječi, po prašini miče
gde sopstveno neće okusiti zrenje.
Glad vremena dušu kao kanjon spere,
čim plodove gnjile reši da obere!
KAPI POEZIJE
Poezije kapi strpljivo zaklešem,
sve dok ne dosegnem do samog vrhunca.
Sa pesmama često uz tango zaplešem,
kad iskre prikupim, pozlaćena zrnca.
I ovaj sam sonet od ljubavi svio,
što bezvremen biće, šapće mi klepsidra.
Tajnu sam duboko kroz stihove skrio,
postojanu, jaku, poput teškog sidra.
Kapi poezije znaju da prkose,
i najmanja dušu razgali, osveži.
Poredim ih srećan sa blistanjem rose,
što spokojno cakli, dok na travi leži.
Zavese života davno razmakao,
i nadam se srca perom dotakao!
OVE NOĆI
Kada noć zavlada i svetla pogasi,
sve počne da ćuti i reka ne teče.
Mesečina tek se šapatom oglasi,
i pozdravi tiho oronulo veče.
Žubor se ne čuje sa okolnih česmi,
samo jedna senka ljubavnika traži.
Ja darujem rimu nekoj novoj pesmi,
stih me ove noći jedino osnaži.
Zaleđeno sve je u večitom bolu,
trag vina i sete, na hrastovom stolu.
Zgužvani papiri, bezvredni i tužni,
pocepane knjige i stare beleške,
a mi kao da smo ovom svetu dužni,
sabiramo svoje padove i greške!
MAJSTORSKI SONET
Bože, podari nam pšenicu i vino,
Osokoli rod svoj, pusti ga da leti.
Život je sve maske ranom zorom skino,
Anđeo se moli da nas sve prosveti.
Na vrhuncu slave kliče Srbijica,
Skinula sa sebe zimske ogrtače.
Ko da bruji zemljom sa gitare žica,
Akordi se setni to pred nama svlače.
Stidljivo priroda zgužvala haljine,
Rastače se srebro koritom Morave.
Belina se, magla, obalom raspline,
I sunčevi zraci tamu će da smlave.
Ja i sada slušam pesme božanstvene,
Arija mi dušu, uspomene prene!
Saša MIĆKOVIĆ