REČ AUTORA
Poštovani ljubitelji pisane reči, pred vama je knjiga soneta koja oslikava sonetnu košuljicu i potku zvukoveza, a versifikacijski sonet predstavlja kao lirsku „večno svežu poeziju“. Sonet u svetu ima tradiciju još od Sicilije kada je u XIII veku Đakomo da Lentini sazdao prvi sonetni pehar od strambota, a kod Srba je sonetni prvenac objavljen 1768. g. i posvećen je ženi. Taj sonet ima skolastičko - retorsku strukturu i ispisao ga je Zaharije Orfelin (1726 – 1785). Od tada pa do današnjih dana brojni su sonetovesci krstarili poetskim nebom, srpskom nacionu uplićući katrene. Da li će moje sonetarenje ostaviti iole traga po vremenskom pergamentu teško je sada reći. Pesme koje su pred vama ispisivao sam zaduhovljenim rečima i utkao u tkanicu „Duhovnog zarenja“. Ovim pesničkim grumuljicama sam kao negovatelj lirske sonetne tehnike pokušao da vam približim i sonet kao formu sa prapočela, a i da duhovnim nitima osvežim poetska čula. Da li sam verni stražar koji sonete brižljivo pazi i u njih upliće „duševne eliksire“ sami ćete oceniti, nadam se. Zbirku „Duhovna zarenja“ shvatite kao moj pokušaj za očuvanjem sonetnih freski. Vama na dar!
Sa tek zacvetalom srećom vas pozdravljam!
Srdačno, Saša Mićković Rača Kragujevačka, 04.01.2014. g.
BOGORODICA TROJERUČICA
Tama osmoga veka, jeres kao dažd hara,
Sirijom vlast arapska, Valid na vrhu trona.
Bogohulnička grižnja ikonostas razara,
Jovan Damaskin samo još vuče nebna zvona.
U srži Jovan vernik, zaklevetan već bude,
zaštitnik bogonežja, dragulj - ikone zbira.
Lav III veromrzac i Valid gnusno sude,
po ruci Damaskina, brid mača krvav svira.
I pade u prašinu, desna sečena ruka,
Jovan ophrvan bolom, prihvata je u levu.
Klečeći pred ikonom, sred molitvenog zvuka,
moli se dok ne zaspa, pri bogodarnom pevu.
Probudi se, a ruka, izrasla svežno zdrava,
treću sazda od srebra, Trojeručici slava!
UNUTRAŠNjI GLAS
Spasi me Bože od samog sebe,
i od svih mojih zlih sunovrata!
Dete, nek` ti se misli unebe,
gde sjaje moja zlatasta vrata!
Nisam u srži našao mira,
duša nazebe, prepuna straha!
Oslušni, čedo, molitva svira,
vaskrsnuću te iz zemnog praha!
Tvorče, ja nisam lažljivi pesnik,
i moje reči iskrama zrače!
Pomoli se i bićeš mi vesnik,
gde svetlosne se halje oblače!
Speri mi oči, slavni Gospode,
u Tvom se skutu nade uplode!
PATRIJARH PAVLE
Svetački mirne, kristalne oči,
uranjaš nežno u tuđe misli.
Perjana duša, ka Nebu kroči,
pred kojom gresi mnogi su svisli.
Podsvesno čujem te slavne reči,
„Budimo ljudi“, pouka zlatna.
Još tvoje zvono Srbijom zveči,
ne plašeći se vremenskog klatna.
U ovo doba, tako nam treba,
ručica sveta da nas povede,
a ljudsko srce večito vreba,
zlokobno oko, da ga zavede.
Sa Neba sipaj svetlosno inje,
ljubav se naša k`tebi uspinje!
ISUSOVA SMRT
Ekserima su šake bušili pune krvi,
razlomljena ti rebra zderala mehur pluća,
i modričasto nebo grmljavinom se mrvi,
zakrvavljeno čelo, vencem trnovog pruća.
Uz tresak svetu prašnom smrklo za bolje doba,
iz sukrvičnih usta sevnuše zadnje reči,
„Oče, ne ostavljaj me, Sin sam što veru proba,“
pod krstom Magdalena sva plačna, grčna ječi.
A onda se uz huku zaustaviše vode,
i telo smrtno koplje razarajući bode!
Od toga lednog trena meri se novo vreme,
iz krvi vaskrsnuo, Isus se k`nebu vine,
bez razreza i rana kraj Oca dušom sine,
uzevši naše grehe, prostote, bol i breme!
ŠAPAT BOGORODICI
I
I opet smrvljen, slabašno jadan,
kao olujom rušen mladi bor.
Nazebo dušom, ljubavi gladan,
kratkovečan sam božanstveni stvor.
Zato se molim, dok sveće plamen,
titra i sevne kroz moj mutni vek,
samo da nisam led ili kamen,
cvilim ti Majko, a zagubljen lek.
Predugo nisam Tebi šaptao,
da l` moja gordost udaljila nas?
Samujem tiho, čudom opstao,
duša razbukti, a gde skriven spas?
Bogorodice, svetlosti lepa,
razvedri ova dva oka slepa!
II
Mnoštvo aveti i čeljust davi,
pa život bude ogavan i grub.
Kao cvet čupan, lastar se smlavi,
mrtvilo vlada, uzelo na zub.
Obložim korom dane buduće,
nemo se vrzmam kroz životni lug.
Tonem prazninom, u utrnuće,
gde smrtna jeza bude glavi drug.
Kućna mi vrata već zatravljena,
zarđale brave, crvotočan prag.
Kandilo, oltar, freska spaljena,
uplakan svetac vuče krvav trag.
Svevišnja, praštaj, tako sam skrušen,
na glavu sav mi teret zla srušen!
III
Glib me stisnuo, grozna kaljuga,
miris tamljana ne raspiri nos,
i sa dna pakla knez jeze ruga,
on sav oklopljen, ja zgarištem bos.
Plakao sam ti noćas u tmini,
Majko blažena, vadi telu trn.
U nebnom ramu uz Boga sini,
jer bez tog plama, ja po duši crn.
Mladolik stao pred rovnim grobom,
u kome truli i prozukne kost,
već sam pritisnut, zemnom teskobom,
pozovi, biću Tvoj pobožni gost.
Uzvisi mladost, trgni od zala,
izdanak biću Tvog ideala!
MANASTIR KOPORIN
I
U Koporinu spokoj, duševna pitomina,
kameni manastir se zakrovi Božjim štitom.
Vrlog Stefana kruna i mač zablešti pritom,
a ikone zatapa bajkovita tišina.
Lica fresaka, oči, izbodene do srži,
oskrnavljene slike, stare već šesto leta,
i Stefanova glava tu mirotoči sveta,
zarasle rane, žezlo, anđeo vatren drži.
Trošnjave grudve zemlje, stabla, izvor i trava,
sve sjaj krsta prožima, blago i glasomilo.
Bezbroj je molitvica Koporinom usnilo,
monaškim blagonežjem Stefan kraj Tvorca spava.
Monahinje zalebde u svetlarnoj bistrini,
Svetac vekovno cakli u nadnebnoj visini!
II
Ovde se misli plode, zakalemi se biće,
kao najslađa voćka, čoveku um razlista,
i monahinja Nina raskošnim žarom blista,
slušati njenu mudrost, blaženo je užiće.
Putniče, kada pođeš putem iz Koporina,
i brdom čim se vineš, kraj kamene kapije,
oslušni kako svemoć božanska s neba lije,
rastapajući srca, zažeže krv jedrina!
Još samo šuma šušti, obrisi manastira
ostaju u daljini, vekovno prosvećuju,
a misli kao pčele sjedinjene u bruju,
dok pojanje monaško vernima žića zbira.
Ta svetinja, skrivena u brdu, cvetnom miru,
zasadi zarje duši, tka molitvenu liru!
Rača, 15.09.2013. godine.
PRINCEZA OLIVERA LAZAREVIĆ
I
Četrnaesti vek je, princeza Olivera,
kao zvezdani dar se Knezu Lazaru rađa.
Ushićena i lepa, krasi je Božja vera,
a Srbiju raskrove turska zlobna beznađa.
Kneginja Milica je daje za mir u zalog,
i putem od Kruševca, već Olivera kreće.
U zemlji dažd i čuma, kaplje krvnički talog,
narod pod noge baca princezi ruže, cveće.
Harem! Stotine žena, Bajazit je strog prima,
otrgli je od srpstva, nikad od pravoslavlja,
ali se zgodi ljubav, sa sultanom je ima,
dušom joj patnja rije, kraj turskog je uzglavlja.
Život slatkasto - gorak, slavu i bol joj daće,
slobodna tamničarka, bez sestara i braće!
II
Podmuklo vreme žeže, temelje žižak ruje,
Olivera sva plačna, još steže krst u šaci.
Ratni pokliči zvone, zurle svuda zabruje,
ukazali se svodom krvni zlogrdni znaci.
Bitka je kod Angore, emir Tamerlan strašni,
Osmanilijama strele u grudni koš zadaje.
Olivera, Bajazit, zarobljenici prašni,
u tatarskim lancima, gde truležni dah traje.
Princezi Oliveri, nanet stid i sramota,
Bajazit se ubija, običaj to nalaže.
Raspukli se životi, okrnjila lepota,
puštena na slobodu, da je monasi blaže.
Udavala se nije, bez čeda, goda, loze,
princezu bogomilu kočije nebne voze!
Saša MIĆKOVIĆ
Poštovani ljubitelji pisane reči, pred vama je knjiga soneta koja oslikava sonetnu košuljicu i potku zvukoveza, a versifikacijski sonet predstavlja kao lirsku „večno svežu poeziju“. Sonet u svetu ima tradiciju još od Sicilije kada je u XIII veku Đakomo da Lentini sazdao prvi sonetni pehar od strambota, a kod Srba je sonetni prvenac objavljen 1768. g. i posvećen je ženi. Taj sonet ima skolastičko - retorsku strukturu i ispisao ga je Zaharije Orfelin (1726 – 1785). Od tada pa do današnjih dana brojni su sonetovesci krstarili poetskim nebom, srpskom nacionu uplićući katrene. Da li će moje sonetarenje ostaviti iole traga po vremenskom pergamentu teško je sada reći. Pesme koje su pred vama ispisivao sam zaduhovljenim rečima i utkao u tkanicu „Duhovnog zarenja“. Ovim pesničkim grumuljicama sam kao negovatelj lirske sonetne tehnike pokušao da vam približim i sonet kao formu sa prapočela, a i da duhovnim nitima osvežim poetska čula. Da li sam verni stražar koji sonete brižljivo pazi i u njih upliće „duševne eliksire“ sami ćete oceniti, nadam se. Zbirku „Duhovna zarenja“ shvatite kao moj pokušaj za očuvanjem sonetnih freski. Vama na dar!
Sa tek zacvetalom srećom vas pozdravljam!
Srdačno, Saša Mićković Rača Kragujevačka, 04.01.2014. g.
BOGORODICA TROJERUČICA
Tama osmoga veka, jeres kao dažd hara,
Sirijom vlast arapska, Valid na vrhu trona.
Bogohulnička grižnja ikonostas razara,
Jovan Damaskin samo još vuče nebna zvona.
U srži Jovan vernik, zaklevetan već bude,
zaštitnik bogonežja, dragulj - ikone zbira.
Lav III veromrzac i Valid gnusno sude,
po ruci Damaskina, brid mača krvav svira.
I pade u prašinu, desna sečena ruka,
Jovan ophrvan bolom, prihvata je u levu.
Klečeći pred ikonom, sred molitvenog zvuka,
moli se dok ne zaspa, pri bogodarnom pevu.
Probudi se, a ruka, izrasla svežno zdrava,
treću sazda od srebra, Trojeručici slava!
UNUTRAŠNjI GLAS
Spasi me Bože od samog sebe,
i od svih mojih zlih sunovrata!
Dete, nek` ti se misli unebe,
gde sjaje moja zlatasta vrata!
Nisam u srži našao mira,
duša nazebe, prepuna straha!
Oslušni, čedo, molitva svira,
vaskrsnuću te iz zemnog praha!
Tvorče, ja nisam lažljivi pesnik,
i moje reči iskrama zrače!
Pomoli se i bićeš mi vesnik,
gde svetlosne se halje oblače!
Speri mi oči, slavni Gospode,
u Tvom se skutu nade uplode!
PATRIJARH PAVLE
Svetački mirne, kristalne oči,
uranjaš nežno u tuđe misli.
Perjana duša, ka Nebu kroči,
pred kojom gresi mnogi su svisli.
Podsvesno čujem te slavne reči,
„Budimo ljudi“, pouka zlatna.
Još tvoje zvono Srbijom zveči,
ne plašeći se vremenskog klatna.
U ovo doba, tako nam treba,
ručica sveta da nas povede,
a ljudsko srce večito vreba,
zlokobno oko, da ga zavede.
Sa Neba sipaj svetlosno inje,
ljubav se naša k`tebi uspinje!
ISUSOVA SMRT
Ekserima su šake bušili pune krvi,
razlomljena ti rebra zderala mehur pluća,
i modričasto nebo grmljavinom se mrvi,
zakrvavljeno čelo, vencem trnovog pruća.
Uz tresak svetu prašnom smrklo za bolje doba,
iz sukrvičnih usta sevnuše zadnje reči,
„Oče, ne ostavljaj me, Sin sam što veru proba,“
pod krstom Magdalena sva plačna, grčna ječi.
A onda se uz huku zaustaviše vode,
i telo smrtno koplje razarajući bode!
Od toga lednog trena meri se novo vreme,
iz krvi vaskrsnuo, Isus se k`nebu vine,
bez razreza i rana kraj Oca dušom sine,
uzevši naše grehe, prostote, bol i breme!
ŠAPAT BOGORODICI
I
I opet smrvljen, slabašno jadan,
kao olujom rušen mladi bor.
Nazebo dušom, ljubavi gladan,
kratkovečan sam božanstveni stvor.
Zato se molim, dok sveće plamen,
titra i sevne kroz moj mutni vek,
samo da nisam led ili kamen,
cvilim ti Majko, a zagubljen lek.
Predugo nisam Tebi šaptao,
da l` moja gordost udaljila nas?
Samujem tiho, čudom opstao,
duša razbukti, a gde skriven spas?
Bogorodice, svetlosti lepa,
razvedri ova dva oka slepa!
II
Mnoštvo aveti i čeljust davi,
pa život bude ogavan i grub.
Kao cvet čupan, lastar se smlavi,
mrtvilo vlada, uzelo na zub.
Obložim korom dane buduće,
nemo se vrzmam kroz životni lug.
Tonem prazninom, u utrnuće,
gde smrtna jeza bude glavi drug.
Kućna mi vrata već zatravljena,
zarđale brave, crvotočan prag.
Kandilo, oltar, freska spaljena,
uplakan svetac vuče krvav trag.
Svevišnja, praštaj, tako sam skrušen,
na glavu sav mi teret zla srušen!
III
Glib me stisnuo, grozna kaljuga,
miris tamljana ne raspiri nos,
i sa dna pakla knez jeze ruga,
on sav oklopljen, ja zgarištem bos.
Plakao sam ti noćas u tmini,
Majko blažena, vadi telu trn.
U nebnom ramu uz Boga sini,
jer bez tog plama, ja po duši crn.
Mladolik stao pred rovnim grobom,
u kome truli i prozukne kost,
već sam pritisnut, zemnom teskobom,
pozovi, biću Tvoj pobožni gost.
Uzvisi mladost, trgni od zala,
izdanak biću Tvog ideala!
MANASTIR KOPORIN
I
U Koporinu spokoj, duševna pitomina,
kameni manastir se zakrovi Božjim štitom.
Vrlog Stefana kruna i mač zablešti pritom,
a ikone zatapa bajkovita tišina.
Lica fresaka, oči, izbodene do srži,
oskrnavljene slike, stare već šesto leta,
i Stefanova glava tu mirotoči sveta,
zarasle rane, žezlo, anđeo vatren drži.
Trošnjave grudve zemlje, stabla, izvor i trava,
sve sjaj krsta prožima, blago i glasomilo.
Bezbroj je molitvica Koporinom usnilo,
monaškim blagonežjem Stefan kraj Tvorca spava.
Monahinje zalebde u svetlarnoj bistrini,
Svetac vekovno cakli u nadnebnoj visini!
II
Ovde se misli plode, zakalemi se biće,
kao najslađa voćka, čoveku um razlista,
i monahinja Nina raskošnim žarom blista,
slušati njenu mudrost, blaženo je užiće.
Putniče, kada pođeš putem iz Koporina,
i brdom čim se vineš, kraj kamene kapije,
oslušni kako svemoć božanska s neba lije,
rastapajući srca, zažeže krv jedrina!
Još samo šuma šušti, obrisi manastira
ostaju u daljini, vekovno prosvećuju,
a misli kao pčele sjedinjene u bruju,
dok pojanje monaško vernima žića zbira.
Ta svetinja, skrivena u brdu, cvetnom miru,
zasadi zarje duši, tka molitvenu liru!
Rača, 15.09.2013. godine.
PRINCEZA OLIVERA LAZAREVIĆ
I
Četrnaesti vek je, princeza Olivera,
kao zvezdani dar se Knezu Lazaru rađa.
Ushićena i lepa, krasi je Božja vera,
a Srbiju raskrove turska zlobna beznađa.
Kneginja Milica je daje za mir u zalog,
i putem od Kruševca, već Olivera kreće.
U zemlji dažd i čuma, kaplje krvnički talog,
narod pod noge baca princezi ruže, cveće.
Harem! Stotine žena, Bajazit je strog prima,
otrgli je od srpstva, nikad od pravoslavlja,
ali se zgodi ljubav, sa sultanom je ima,
dušom joj patnja rije, kraj turskog je uzglavlja.
Život slatkasto - gorak, slavu i bol joj daće,
slobodna tamničarka, bez sestara i braće!
II
Podmuklo vreme žeže, temelje žižak ruje,
Olivera sva plačna, još steže krst u šaci.
Ratni pokliči zvone, zurle svuda zabruje,
ukazali se svodom krvni zlogrdni znaci.
Bitka je kod Angore, emir Tamerlan strašni,
Osmanilijama strele u grudni koš zadaje.
Olivera, Bajazit, zarobljenici prašni,
u tatarskim lancima, gde truležni dah traje.
Princezi Oliveri, nanet stid i sramota,
Bajazit se ubija, običaj to nalaže.
Raspukli se životi, okrnjila lepota,
puštena na slobodu, da je monasi blaže.
Udavala se nije, bez čeda, goda, loze,
princezu bogomilu kočije nebne voze!
Saša MIĆKOVIĆ