*Nepesnici nikada neće naučiti dve stvari, muziku i melodiju stiha!
Naglašava Hajnrih Hajne
*Muzika, pre svega!
Pol Verlen
JASTREB U OLUJI
Zar ne misliš svojom glavom?
U tebi se stablo lomi!
Pomućen si lažnom slavom,
mozak ti u blagoj komi.
Vidiš neke mutne sene,
ljudi su ti poput zveri.
Iz kome te drhtaj prene,
đavo se u krvi ceri.
Kreni dalje, ne posustaj,
ti si jastreb u oluji!
I od plena ne odustaj,
kroz žile ti prkos bruji!
Znaj da nije umrtvljen svet.
Sa litice te čeka let!
STAROST
Da pesnika nije ko bi sada pev`o
neizvesnom padu otkinute lati?
Ko bi krvcu dao, ružičnjak je sveo,
iščupani bokor mirise da vrati.
Zagledan za sobom ostaše mi oči
u beskraju sivom gde se večno plovi.
Od sivila toga, srce mi se koči.
Ugašena zena, da l` se gase snovi?
Starost nosi bolom okovanu masku.
Ophrvano telo lomi sopstven ritam.
Vrhunac se uvek ogleda u prasku,
iako se ne dam, u susret mu hitam!
Sve nas nosi ista, umrtvljena reka,
vir, kovitlac burni, svakoga sačeka.
NI SAN NI JAVA
Sva lepljiva vlaga od kiše što pada,
ulazi u pore, srž kičmenu solim.
Osećam se slabo, k`o nikad do sada,
zbog prejakih misli nadanja ogolim!
Dok nečija glava sada mirno spava
u meni se očaj strmoglavo budi.
Ovo mi ne liči da je san, nit` java,
već nešto između, od čega se ludi.
Noć polako pada na ulicu pustu.
Ubitačne reči lupaju mi glavu!
Ja jurim od sebe pomrčinu gustu,
satirem u srcu taloženu stravu.
Neću da se bojim od sudbine trna,
dokle od mudrosti imam makar zrna!
SUVA GRANA
Juče je sve lišće s moje krošnje palo,
odneo ga đavo, neka mutna reka.
U zenicu oka vreme mi je stalo,
da zaklopim kapke još jedino čeka.
Sad sam suva grana, ugarak od žara,
pesma rajskih ptica na toj grani gasne.
U meni se tama sa svetlošću smara,
sve dok zadnja iskra, besplamena splasne.
Obamrli dani, sivilo ih mami!
Bezvremen i bled sam, kao stena stojim.
Ljudi slični meni skončavaju sami,
nemoćan, samoće vidim da se bojim!
U meni se kosmos usporeno lomi,
damar već je puko, istrošeni, tromi!
MIR VEČNI VLADA
Uvek stare slutnje u nama se bude,
k`o stoletnja stabla pogledi nam pali,
i mrtvi se našem postojanju čude,
a poslednju suzu mi smo njima dali.
Minuše nam dani, zavladaše tmine,
na rep smo životu izanđali stali.
Po nama su pale naslage prašine,
a zvezdama žar smo u mladosti krali.
Izvija se vreme pod kandžijom vraga!
Pipcima nas vija, kroz vekove, kradom.
Mi pučinom crnom tonemo bez traga,
ophrvani jezom, drhtimo pred padom.
Zar niko ne budi usnulu tišinu,
i mir večni vlada, tu gde život minu?...
BEZOKO ŽITO
Obezglavljen, dvorogi bog spava,
u sivilu lik mu obitava.
Vuka sanja, posrnule međe,
sultanove oči, zlopogleđe.
Obilića tamna prošlost dira
mrtve nade ne daju mu mira!
Sa noža mu otrovna krv sija
dok Murata niz Kosovo vija.
Vražija vrana na kulu stala,
nečija kletva po tronu pala.
Bezoko žito oranjem zija,
ukletim poljem još nam smrt klija!
Viteške kosti u zemlji ćute,
Kosovo skriva carstvo pod skute!
ISCURELO VREME
Brzo li prolaze opijeni časi,
na zalasku Sunce k`o pred klanje kleči.
U mutnu se baru stari ugar gasi,
i tek neka zvezda od tuge zazveči.
Sve u duši strasti polagano gasnu,
ipak mi se sluša još zuj divljih pčela,
i napokon krila kad mi mlada splasnu,
jedna crta deli od mračnog opela.
Srebrni je potok uviru sve bliže,
u oku se suza pred strahotom ledi.
Iznenada avet što me vreba stiže,
takne li me samo, jasno je šta sledi.
Iscurelo vreme, mudrac jednom reče,
a što večan nisam i mrtvog me peče.
MRTAV BOKOR
Pod zubima škripi nam kamenje,
iz očiju more nam isteklo.
Na crnini visi nam ordenje,
zbogom nišči, Sunce nam je reklo.
Klanjamo se nevidljivoj zori,
mrtva nam je žila kucavica.
Pritisak nam očnu srž razori.
Srbe drma teška nesvestica.
Pokidano telo nam počinje
k`o vrboprut loman da drhturi.
Mlaz nam krvi zalud se propinje,
život stao, samo vreme mrvi.
Ko će mrtav bokor da posadi
kada mu se svetlost k`o mrak zgadi?...
BELI LEPTIR
Čovek je sporo, teško disao,
noć ga pritisla, tamnica crna.
Gle, strujni udar lomi misao,
u srcu plamen, vatrena zrna.
S jesenje ruže otkinut je trn,
po zemlji leži opala liska.
Već vidim trulež, kao ambis crn,
život me loman podlo pritiska.
Znam, sve prolazi, al` gde je mera
kada me izda zadnja ideja?
Ja sam ti ptica što inat tera,
duša mi pusta, stara Pompeja.
Evo, polećem k`o beli leptir,
ili sam ipak već mrtvi reptil?...
NESVEST
Nad glavom mojom gromovi tutnje,
u srcu krv se urlikom slama.
Iznova stare bude se slutnje,
zenom se slika mutna prelama.
Za sobom vrata teška zatvaram,
u toj samoći zna se šta sledi,
i već sâm sebe bolno razaram,
plač je sve bliže, osmeh mi bledi!
Reči sam svoje naglo porek`o
nestaju misli, proguta ih plam.
Tuđom sam rekom k`o list otek`o.
Uvir je blizu, ja ostajem sam!
Duša mi krhka, sve teže pliva,
zato što tonem, nesvest je kriva!
Saša MIĆKOVIĆ
Zar ne misliš svojom glavom?
U tebi se stablo lomi!
Pomućen si lažnom slavom,
mozak ti u blagoj komi.
Vidiš neke mutne sene,
ljudi su ti poput zveri.
Iz kome te drhtaj prene,
đavo se u krvi ceri.
Kreni dalje, ne posustaj,
ti si jastreb u oluji!
I od plena ne odustaj,
kroz žile ti prkos bruji!
Znaj da nije umrtvljen svet.
Sa litice te čeka let!
STAROST
Da pesnika nije ko bi sada pev`o
neizvesnom padu otkinute lati?
Ko bi krvcu dao, ružičnjak je sveo,
iščupani bokor mirise da vrati.
Zagledan za sobom ostaše mi oči
u beskraju sivom gde se večno plovi.
Od sivila toga, srce mi se koči.
Ugašena zena, da l` se gase snovi?
Starost nosi bolom okovanu masku.
Ophrvano telo lomi sopstven ritam.
Vrhunac se uvek ogleda u prasku,
iako se ne dam, u susret mu hitam!
Sve nas nosi ista, umrtvljena reka,
vir, kovitlac burni, svakoga sačeka.
NI SAN NI JAVA
Sva lepljiva vlaga od kiše što pada,
ulazi u pore, srž kičmenu solim.
Osećam se slabo, k`o nikad do sada,
zbog prejakih misli nadanja ogolim!
Dok nečija glava sada mirno spava
u meni se očaj strmoglavo budi.
Ovo mi ne liči da je san, nit` java,
već nešto između, od čega se ludi.
Noć polako pada na ulicu pustu.
Ubitačne reči lupaju mi glavu!
Ja jurim od sebe pomrčinu gustu,
satirem u srcu taloženu stravu.
Neću da se bojim od sudbine trna,
dokle od mudrosti imam makar zrna!
SUVA GRANA
Juče je sve lišće s moje krošnje palo,
odneo ga đavo, neka mutna reka.
U zenicu oka vreme mi je stalo,
da zaklopim kapke još jedino čeka.
Sad sam suva grana, ugarak od žara,
pesma rajskih ptica na toj grani gasne.
U meni se tama sa svetlošću smara,
sve dok zadnja iskra, besplamena splasne.
Obamrli dani, sivilo ih mami!
Bezvremen i bled sam, kao stena stojim.
Ljudi slični meni skončavaju sami,
nemoćan, samoće vidim da se bojim!
U meni se kosmos usporeno lomi,
damar već je puko, istrošeni, tromi!
MIR VEČNI VLADA
Uvek stare slutnje u nama se bude,
k`o stoletnja stabla pogledi nam pali,
i mrtvi se našem postojanju čude,
a poslednju suzu mi smo njima dali.
Minuše nam dani, zavladaše tmine,
na rep smo životu izanđali stali.
Po nama su pale naslage prašine,
a zvezdama žar smo u mladosti krali.
Izvija se vreme pod kandžijom vraga!
Pipcima nas vija, kroz vekove, kradom.
Mi pučinom crnom tonemo bez traga,
ophrvani jezom, drhtimo pred padom.
Zar niko ne budi usnulu tišinu,
i mir večni vlada, tu gde život minu?...
BEZOKO ŽITO
Obezglavljen, dvorogi bog spava,
u sivilu lik mu obitava.
Vuka sanja, posrnule međe,
sultanove oči, zlopogleđe.
Obilića tamna prošlost dira
mrtve nade ne daju mu mira!
Sa noža mu otrovna krv sija
dok Murata niz Kosovo vija.
Vražija vrana na kulu stala,
nečija kletva po tronu pala.
Bezoko žito oranjem zija,
ukletim poljem još nam smrt klija!
Viteške kosti u zemlji ćute,
Kosovo skriva carstvo pod skute!
ISCURELO VREME
Brzo li prolaze opijeni časi,
na zalasku Sunce k`o pred klanje kleči.
U mutnu se baru stari ugar gasi,
i tek neka zvezda od tuge zazveči.
Sve u duši strasti polagano gasnu,
ipak mi se sluša još zuj divljih pčela,
i napokon krila kad mi mlada splasnu,
jedna crta deli od mračnog opela.
Srebrni je potok uviru sve bliže,
u oku se suza pred strahotom ledi.
Iznenada avet što me vreba stiže,
takne li me samo, jasno je šta sledi.
Iscurelo vreme, mudrac jednom reče,
a što večan nisam i mrtvog me peče.
MRTAV BOKOR
Pod zubima škripi nam kamenje,
iz očiju more nam isteklo.
Na crnini visi nam ordenje,
zbogom nišči, Sunce nam je reklo.
Klanjamo se nevidljivoj zori,
mrtva nam je žila kucavica.
Pritisak nam očnu srž razori.
Srbe drma teška nesvestica.
Pokidano telo nam počinje
k`o vrboprut loman da drhturi.
Mlaz nam krvi zalud se propinje,
život stao, samo vreme mrvi.
Ko će mrtav bokor da posadi
kada mu se svetlost k`o mrak zgadi?...
BELI LEPTIR
Čovek je sporo, teško disao,
noć ga pritisla, tamnica crna.
Gle, strujni udar lomi misao,
u srcu plamen, vatrena zrna.
S jesenje ruže otkinut je trn,
po zemlji leži opala liska.
Već vidim trulež, kao ambis crn,
život me loman podlo pritiska.
Znam, sve prolazi, al` gde je mera
kada me izda zadnja ideja?
Ja sam ti ptica što inat tera,
duša mi pusta, stara Pompeja.
Evo, polećem k`o beli leptir,
ili sam ipak već mrtvi reptil?...
NESVEST
Nad glavom mojom gromovi tutnje,
u srcu krv se urlikom slama.
Iznova stare bude se slutnje,
zenom se slika mutna prelama.
Za sobom vrata teška zatvaram,
u toj samoći zna se šta sledi,
i već sâm sebe bolno razaram,
plač je sve bliže, osmeh mi bledi!
Reči sam svoje naglo porek`o
nestaju misli, proguta ih plam.
Tuđom sam rekom k`o list otek`o.
Uvir je blizu, ja ostajem sam!
Duša mi krhka, sve teže pliva,
zato što tonem, nesvest je kriva!
Saša MIĆKOVIĆ