HIMNA ŽENI
I
Pred tobom se dive pogledi skriveni,
I čežnje ožive uzavrelim treskom.
Očinji ti kapci setom preliveni,
Iz kojih plaminja žar vrcavim bleskom.
Ti si nepojamna, koja bezdan slama,
Alfa i Omega sveta i boljitka.
Okružena svitom, a tek tužno-sama,
Sa lica ti curi suzna rosa žitka.
Iznutra si krhka, i srž ti je meka,
A spolja granitna, ponosna i čvrsta.
U mah si mi bliska, iznova daleka.
Edenska i sušta, rodonosna vrsta.
Anđeoski draga, mudroljublju sklona,
Pred čijom lepotom trepne vasiona!
II
Iz duše se svetlost tanana rasipa,
obasjavaš, blažiš, moju polutamu.
Natopila kožu mirisima lipa,
Po noći te vidim, ozvezdanom plamu.
Za tebe se muzo nadahnuto svira,
Upliću se note, melodije vedre.
Pod prstima veštim oglasi se lira,
Pa najlepši zvuci titrajem iznedre.
Mazna i pitoma, hrabra čim zatreba,
Čuvaš svoju lozu, kao nežnu biljku.
Moje si parčence nasušnoga hleba,
Nosim te ko vatru na krvnom ožiljku.
Simbol dobročinstva, darovna vladarka,
Venerina kćeri, iskričavo-žarka!
III
Strahove si zdrala s beličastog čela,
Zadenula himnu u dolinu grudi.
Lakonoga vilo, misli mi uprela,
U spiralu strasti, što večerjem rudi.
Užitak si slasni dlanovima mojim,
Brilijantna Ženo, prolećni lastaru.
Za tebe u transu splet sonetni krojim,
Gradim presto silni, sjaju, svetlozaru.
Sazdaću ti knjigu od zlatastih reči,
Da i nakon mene, kada samrt stigne,
Glas o tvome liku besputima zveči,
Ženstvenost i čednost van etra uzdigne.
Ako li ti za mnom kapka tuge kane,
Nek` ta tečnost topla čitav kosmos gane!
IV
Mistična ostani, nedostupna, čista,
Iznad svih zemaljskih opipljivih zala.
Rubinska ti sjajka obrazima blista,
Stvoriteljko viših, večnih ideala.
Postani vodilja moga slepog vida,
Kada me mrklina nad ponorom ljuška.
Žeznem za lakoćom dodira i brida,
A kožnom glatkoćom poljupca šum šuška.
Zastani i ćuti, bez tonova, glasja,
Mesto tebe zbore ruke, nedra, usne.
Lepršaj u cvasti nepresušnog krasja,
Da u bezvremenu svaka opna prsne.
Svemoćna divoto, dažd ognjem razgrni,
I kraj mene stiskom spokojno zatrni!
RASPEČAĆENA PISMA ŽENI
I
Nižem Vam pisma tupe gorčine,
i osećam da lik mi se mrvi.
Sve mi dražesno uz blesak mine,
pa posred duše griz bola vrvi.
O, zar da sažmem ljubav u rime,
i kako da Vas nemoćan dražim?
Da Vas ozarim, kako i čime?
Jedino versom zlokobnost blažim.
Možda sva pisma ova istrule,
nekom fijokom gde cveta buđa,
a moje reči nikad ne hule,
tek ih prikriva zaborav, rđa.
Ja Vas zaželim stihom da zlatim,
kraj vašeg skuta spokojem sjatim!
II
Naše poznanstvo bilo je plima,
koja mehurno preplavi duše.
U zdeli srca ljubavi ima,
dovoljno da se sva zla zaruše.
Dolazili ste tek na par dana,
proveli vreme u šetnji, priči.
Kažete, Vama život obmana.
Moj podriveni tako tom sliči.
I onda smo se zbližili jako,
čudesna bića bola i nade.
Kupidon rub nam žića dotako,
samo što vreme daške ukrade.
Vi ste daleko, patite ćutke,
a ja samoćom zgorim trenutke!
III
Mi se u večnost zapisujemo,
nad razvalinom, a tako bliski.
Razumemo se bezglasno, nemo,
lukovi duge za nas čak niski.
Shvatam sve Vaše skrivene želje,
i znam da rado hrlite meni.
A zašto onda strah u prah melje?
Mi u snovilju krvlju sliveni.
Sklupčali smo se u tajnom sanku,
bezletne duše, skrcanog jedra.
U Vama vidim tu pletisanku,
koja čas tamna, čas sjano vedra.
Zgrčiću usne, reći da volim,
i umom bistrim i telom golim!
IV
Polako mili ko pauk vreme,
razotkrivamo najdublje strasti,
jer nam i misli u čežnju streme,
to postajemo izdanci slasti.
Nek` ova pisma bar posvedoče,
o toj ljubavi u trošnom trenu.
Od prapočela smrti kost koče,
kad Haron svije očima mrenu.
Zapisujem Vam sve ove reči,
da nas prašina, bezdno ne zatre.
Znajte, daljinom mnogi su svisli,
a ljubav često beznađe satre.
Po meni već se talože gleđi,
treptanje smrti bude gost veđi!
V
Dugo se nismo usnama takli,
a ruke traže baš put ka koži.
Kristalni bol se zenama cakli,
sred bića naših truležnost gloži.
Vama su mila kapci već modri,
gnusnom tišinom samoća tišti.
Miris će pisma bar da obodri,
gde reč uz krike kroz Vas zavrišti.
Iznova sve je zaludno, mutno,
bez Vašeg glasa jeza korača.
Žižljivo vreme kaplje zloslutno,
i suza lice mermerno glača.
Usud nam lance sve zvonke kuje,
o Vama gospo živi san snuje!
VI
Usnio sam Vas, bili ste bledi,
tužni, posivi, bez tračka smeha.
Obraze Vaše slad ne zamedi,
već rije otrov s čeonih streha.
Brilijantne su ljubavi krune,
i zatreptasmo nenadnim zarom.
Samo što usud god nam ukune,
pa spalimo se vatrom i garom.
Svanuća planu u neizvesti,
Vi nedosežni, tajanstva Ženo.
Zato sve jade zgrčim u pesti,
ljubavi trunje, tlo strmosteno.
Zorenje sipi, crnkasto jutro,
još jedan trag se za Vama utro!
VII
Ove smotuljke braon papira,
nanižite u slatke evenke.
Već utrnuće vene sabira,
u zaleđene kroz večnost senke.
U nama trza krvca i bunca,
izgore ruke od nedodira.
Penelopa ste sred glogov - trnca,
što rubin-suze u nedra zbira.
Lozom od reči Vas sam upleo,
da vekovečim sve što se ćuti.
Pamučnim skutom obresti hteo,
a ledni prsti još bride kruti.
Taložimo se u srži lesa,
gde studen krhke rosištem stresa!
SLAST
Ulje zaklizi telom niz dojke mirišljave,
i mošusne se iskre kroz ženstvenost raseju.
Željnim rukama sviješ obruč mi oko glave,
a slatkonožjem rujnim vrele kapi zaveju.
Kožu ti meku, sjajnu, raznežim kao liru,
zacakliš povrh usta, butina, jedrih grudi.
Skupa se zanjišemo u tvom žeženom viru,
koji se već zavreo k`o grotlo Etne budi.
Sveža, rosna zatitraš, zaigrana si nemo,
prilepiš mi se žustro, pa dah žudnju odapne.
Tad i najdublja htenja užitka razumemo,
zasladio nas nektar, utrobom magma kapne.
Zaćutimo u klupku, izmaženi do srži,
a još nam žižak slasti iznutra meso prži!
SLADOSTRAŠĆE
Vrtoglavi zanos, pokreti sve brži,
prilepljenu kožu vreli plam obloži.
Od siline ritma glas se ne suzdrži,
uz vrisak im Eros stomake podloži.
I kao u klupku, zagrljaja čvrsta,
razuzdana igra, lome se u struku.
Lica im obliva vlaga sjajna, gusta,
u mah se udalje, pa snažno privuku.
Kasnije im vino usnice osveži,
ali još u njima neutolne žeđi.
Predah kada prođe opet se razneži,
sudare se gipko obrisi im smeđi.
Utrobu im pipak sladostrašća čupa,
u ekstazu tonu, kroz pohotu, skupa!
NABOJ SLASTI
Noć nebom vrišti, Ona uzvišena,
žarom obaspe usana punoću,
telo joj raspe kapima slatkoću,
i rosna klizne, po meni k`o pena.
Raskošno lepa, i svilomek ruku,
po leđima joj kaplje mesečina,
njiše nada mnom k`o morska pučina,
a ja joj nižem sto školjki o struku.
Grudima oštro po meni leluja,
toplim stomakom žustru igru vodi.
Utrobom naboj slasti oslobodi,
i moje biće u njoj se razbuja.
Vrhunac, jeka, bokovima godi,
raspalila nas sladokrvna struja!
POŽUDA
U sluđenom grču damari pucaju,
zapaljeni ognjem, ljubavnici bride.
Nabojem erotskim, gore, svetlucaju,
na vrhu užitka skupa obnevide.
Zamorenih tela, kad požuda splasne,
huk tečnosti mine, napokon usahne,
ljubavnici vide poze svoje strasne,
i iznova žudnja dodire razmahne.
Ženi su k`o srni blage oči snene,
sve mirnije diše, glatka, obnažena.
Kapljice niz grudi klize posrebrene,
miriše joj koža, kosa ovlažena.
I od zadovoljstva kad napokon klone,
u slatkaste snove misli joj urone!
SNOVODILjA
Sakrij se u mome vazdušastom biću,
telo sklupčaj klupkom oko mojih vena.
Kad zlovolje stisnu i sikteći spliću,
tihovanje traži podno mojih zena.
Dva života imaš, prvi je tu gde si,
a drugi u meni tajanstveno živiš.
Snovodiljo krasna, svetlodašna jesi,
vani kao i ja, izmaglicom siviš.
Vavijekov budi gošća mojoj krvi,
usamljene duše bolećivost mrvi!
Život često bude samo što se sniva,
zato ne zadocni, već u meni usni,
oko srca svojim blagim daškom zgusni,
i oslušni kako ljubav šušti, sliva!
SONET UZVIŠENOJ
Nikada mi nećeš biti Mona Liza,
jer osmeh ti više tajni zna da skriva.
Ona je tek slika, ti vrcava, živa,
i duhom vijoriš, a nju crv nagriza.
Odu, ove reči, u sonetu nižem,
u kom večno traješ, svetu nevidljiva.
Nek` ti biće mirno u rimi počiva,
tako mogu da te kroz večnost uzdižem.
Lebdiš krilom tajne, još si zagonetka,
koju razotkrivam dok se klanjam zori.
Oslikanu vidim te u aurori,
lepota ti vuče nit iz prapočetka.
Glasovi iz usta tvojih, milozvučje,
primi me kad klonem, rušan, u naručje!
LjUBAVNI PESMOPOJ
Snom odmori oči umorne i sane,
a ja ću ti biti srcu zlatonosac,
i ljubavi vrele, užežene prosac,
neka ti po licu šapat moj zastane.
Kad ucakle zore, bistre, mirne, rane,
tvoje kože željan jesam sladokusac.
Mirisan ti pružam i mekan ubrusac,
obraze izglancaj, tople, razbuktane.
Sineš sjajno poput cirkonskoga broša,
suptilne lepote budi glasonoša.
Posrebreni lik ti kraj mene belasa,
obnažena dušo, miruješ, tihuješ,
nadljudskom lepotom u meni stihuješ,
umilna i krotka, vilo tankostasa!
ŽENA JE BOŽANSTVO
Prelivena koža užeženim zlatom,
bezvreme ti vratom dragulje naniže.
Ti se ne graničiš sa kosmičkim satom,
jutro svetlim jatom obraze ti liže.
Boginja si Zora, nestvarana i retka,
mero prapočetka, nebeskog tajanstva.
Iskonska lepoto, blago mog imetka,
večna zagonetka, dalekog božanstva.
Uzdrhti pred tobom duša mi vascela,
iskričava vine, u tvoj lik udubi.
Zrno moga oka kad bi zaželela,
ćutke bih ga dao, neka nevid srubi.
Na granici praska, tik da eksplodira,
damarima ljubav strunom zavibrira!
SAMOĆA ŽENE
Ona je u cvatu mladalačke snage,
koraka u srne, leđa vite breze.
Sočne grudi širi, nabrekle i nage,
mekim dlanom cvetne jastučnice veze.
O, tako je sama, u slepoj tišini,
užitaka žudna, dodira i priče.
Iz sna u san tone, mašta u dubini,
da maglene noći milovanju sliče.
Zazidano tugom zaćutalo biće,
tu raskošnu ženu splin, samoća tišti,
za strastima telo puno magme vrišti,
a posteljom žena čemer noći spliće.
Umorna, bar usni, voljeni te neži,
dodirima vrat i obraze zasneži!
ČEŽNjA
Beskrajima lutam, ne bih li te sreo,
ozarenu svetlom i mirisnim daškom,
i tkam te od želja, vajam zlatnim praškom,
u sebe sam tvoje nemire upreo.
Razotkrivam želje koje želiš skriti,
da podeliš s nekim možda hoćeš čežnju.
Daj, na dlan mi razli tu dušicu nežnu,
u trenu će vatra strasno nas obliti.
Ipak, samo ćuti, paučina hvata
sve čega se ovih dana samo taknem.
I kako od sebe takvog da umaknem,
kada mi se život ko jedro lomata?
Zaboravu sa mnom hajde se pridruži,
o, čežnjo, bar licem još nam dugo kruži!
ZIMSKA NOĆ
O, kako je krasno u noćima studi,
tek prozorska stakla zimska ciča steže,
ti prisloniš na me jedre, tople grudi,
dok nas treptaj sreće obgrljene sveže.
A u sobi vatra, prostor zrači mirom,
obraze ti glačam pokretima raznim.
Pročitam sonete natopljene lirom,
umornu uspavam šaputanjem maznim.
U onome času umom kad san kroči,
i zaklopi kapke, sjajne, mile oči,
pospana ti glava na rame mi klone,
spokojem zadišeš, zgrčena uz mene,
stope nam se kože vrelo pripijene,
pa sve do jutrenja nežni snovi rone!
ŽUDNjA
Ko mastilo crno, vodom razliveno,
vrh brda se svetlost smešala sa tamom.
Noć kaplje, tišina, doleti mi samom,
žudno telo nek` je tobom pokriveno.
Ruke mi dodirni i u mah razmahni,
spuštajuć na svoje žarobraze blage,
titrajima trepti, kroz dodire nage,
mirise mi s vrata, ramena udahni.
A kada vrh brda opet svetlost sine,
i razapne slepe sene, sive, mutne,
uz zvuke lepote, tonove bešćutne,
silna se uznesi u tajne visine.
Neću da te krotim, sebično i jadno,
zaželiš me, stigni, lagano, nenadno!
Saša MIĆKOVIĆ
I
Pred tobom se dive pogledi skriveni,
I čežnje ožive uzavrelim treskom.
Očinji ti kapci setom preliveni,
Iz kojih plaminja žar vrcavim bleskom.
Ti si nepojamna, koja bezdan slama,
Alfa i Omega sveta i boljitka.
Okružena svitom, a tek tužno-sama,
Sa lica ti curi suzna rosa žitka.
Iznutra si krhka, i srž ti je meka,
A spolja granitna, ponosna i čvrsta.
U mah si mi bliska, iznova daleka.
Edenska i sušta, rodonosna vrsta.
Anđeoski draga, mudroljublju sklona,
Pred čijom lepotom trepne vasiona!
II
Iz duše se svetlost tanana rasipa,
obasjavaš, blažiš, moju polutamu.
Natopila kožu mirisima lipa,
Po noći te vidim, ozvezdanom plamu.
Za tebe se muzo nadahnuto svira,
Upliću se note, melodije vedre.
Pod prstima veštim oglasi se lira,
Pa najlepši zvuci titrajem iznedre.
Mazna i pitoma, hrabra čim zatreba,
Čuvaš svoju lozu, kao nežnu biljku.
Moje si parčence nasušnoga hleba,
Nosim te ko vatru na krvnom ožiljku.
Simbol dobročinstva, darovna vladarka,
Venerina kćeri, iskričavo-žarka!
III
Strahove si zdrala s beličastog čela,
Zadenula himnu u dolinu grudi.
Lakonoga vilo, misli mi uprela,
U spiralu strasti, što večerjem rudi.
Užitak si slasni dlanovima mojim,
Brilijantna Ženo, prolećni lastaru.
Za tebe u transu splet sonetni krojim,
Gradim presto silni, sjaju, svetlozaru.
Sazdaću ti knjigu od zlatastih reči,
Da i nakon mene, kada samrt stigne,
Glas o tvome liku besputima zveči,
Ženstvenost i čednost van etra uzdigne.
Ako li ti za mnom kapka tuge kane,
Nek` ta tečnost topla čitav kosmos gane!
IV
Mistična ostani, nedostupna, čista,
Iznad svih zemaljskih opipljivih zala.
Rubinska ti sjajka obrazima blista,
Stvoriteljko viših, večnih ideala.
Postani vodilja moga slepog vida,
Kada me mrklina nad ponorom ljuška.
Žeznem za lakoćom dodira i brida,
A kožnom glatkoćom poljupca šum šuška.
Zastani i ćuti, bez tonova, glasja,
Mesto tebe zbore ruke, nedra, usne.
Lepršaj u cvasti nepresušnog krasja,
Da u bezvremenu svaka opna prsne.
Svemoćna divoto, dažd ognjem razgrni,
I kraj mene stiskom spokojno zatrni!
RASPEČAĆENA PISMA ŽENI
I
Nižem Vam pisma tupe gorčine,
i osećam da lik mi se mrvi.
Sve mi dražesno uz blesak mine,
pa posred duše griz bola vrvi.
O, zar da sažmem ljubav u rime,
i kako da Vas nemoćan dražim?
Da Vas ozarim, kako i čime?
Jedino versom zlokobnost blažim.
Možda sva pisma ova istrule,
nekom fijokom gde cveta buđa,
a moje reči nikad ne hule,
tek ih prikriva zaborav, rđa.
Ja Vas zaželim stihom da zlatim,
kraj vašeg skuta spokojem sjatim!
II
Naše poznanstvo bilo je plima,
koja mehurno preplavi duše.
U zdeli srca ljubavi ima,
dovoljno da se sva zla zaruše.
Dolazili ste tek na par dana,
proveli vreme u šetnji, priči.
Kažete, Vama život obmana.
Moj podriveni tako tom sliči.
I onda smo se zbližili jako,
čudesna bića bola i nade.
Kupidon rub nam žića dotako,
samo što vreme daške ukrade.
Vi ste daleko, patite ćutke,
a ja samoćom zgorim trenutke!
III
Mi se u večnost zapisujemo,
nad razvalinom, a tako bliski.
Razumemo se bezglasno, nemo,
lukovi duge za nas čak niski.
Shvatam sve Vaše skrivene želje,
i znam da rado hrlite meni.
A zašto onda strah u prah melje?
Mi u snovilju krvlju sliveni.
Sklupčali smo se u tajnom sanku,
bezletne duše, skrcanog jedra.
U Vama vidim tu pletisanku,
koja čas tamna, čas sjano vedra.
Zgrčiću usne, reći da volim,
i umom bistrim i telom golim!
IV
Polako mili ko pauk vreme,
razotkrivamo najdublje strasti,
jer nam i misli u čežnju streme,
to postajemo izdanci slasti.
Nek` ova pisma bar posvedoče,
o toj ljubavi u trošnom trenu.
Od prapočela smrti kost koče,
kad Haron svije očima mrenu.
Zapisujem Vam sve ove reči,
da nas prašina, bezdno ne zatre.
Znajte, daljinom mnogi su svisli,
a ljubav često beznađe satre.
Po meni već se talože gleđi,
treptanje smrti bude gost veđi!
V
Dugo se nismo usnama takli,
a ruke traže baš put ka koži.
Kristalni bol se zenama cakli,
sred bića naših truležnost gloži.
Vama su mila kapci već modri,
gnusnom tišinom samoća tišti.
Miris će pisma bar da obodri,
gde reč uz krike kroz Vas zavrišti.
Iznova sve je zaludno, mutno,
bez Vašeg glasa jeza korača.
Žižljivo vreme kaplje zloslutno,
i suza lice mermerno glača.
Usud nam lance sve zvonke kuje,
o Vama gospo živi san snuje!
VI
Usnio sam Vas, bili ste bledi,
tužni, posivi, bez tračka smeha.
Obraze Vaše slad ne zamedi,
već rije otrov s čeonih streha.
Brilijantne su ljubavi krune,
i zatreptasmo nenadnim zarom.
Samo što usud god nam ukune,
pa spalimo se vatrom i garom.
Svanuća planu u neizvesti,
Vi nedosežni, tajanstva Ženo.
Zato sve jade zgrčim u pesti,
ljubavi trunje, tlo strmosteno.
Zorenje sipi, crnkasto jutro,
još jedan trag se za Vama utro!
VII
Ove smotuljke braon papira,
nanižite u slatke evenke.
Već utrnuće vene sabira,
u zaleđene kroz večnost senke.
U nama trza krvca i bunca,
izgore ruke od nedodira.
Penelopa ste sred glogov - trnca,
što rubin-suze u nedra zbira.
Lozom od reči Vas sam upleo,
da vekovečim sve što se ćuti.
Pamučnim skutom obresti hteo,
a ledni prsti još bride kruti.
Taložimo se u srži lesa,
gde studen krhke rosištem stresa!
SLAST
Ulje zaklizi telom niz dojke mirišljave,
i mošusne se iskre kroz ženstvenost raseju.
Željnim rukama sviješ obruč mi oko glave,
a slatkonožjem rujnim vrele kapi zaveju.
Kožu ti meku, sjajnu, raznežim kao liru,
zacakliš povrh usta, butina, jedrih grudi.
Skupa se zanjišemo u tvom žeženom viru,
koji se već zavreo k`o grotlo Etne budi.
Sveža, rosna zatitraš, zaigrana si nemo,
prilepiš mi se žustro, pa dah žudnju odapne.
Tad i najdublja htenja užitka razumemo,
zasladio nas nektar, utrobom magma kapne.
Zaćutimo u klupku, izmaženi do srži,
a još nam žižak slasti iznutra meso prži!
SLADOSTRAŠĆE
Vrtoglavi zanos, pokreti sve brži,
prilepljenu kožu vreli plam obloži.
Od siline ritma glas se ne suzdrži,
uz vrisak im Eros stomake podloži.
I kao u klupku, zagrljaja čvrsta,
razuzdana igra, lome se u struku.
Lica im obliva vlaga sjajna, gusta,
u mah se udalje, pa snažno privuku.
Kasnije im vino usnice osveži,
ali još u njima neutolne žeđi.
Predah kada prođe opet se razneži,
sudare se gipko obrisi im smeđi.
Utrobu im pipak sladostrašća čupa,
u ekstazu tonu, kroz pohotu, skupa!
NABOJ SLASTI
Noć nebom vrišti, Ona uzvišena,
žarom obaspe usana punoću,
telo joj raspe kapima slatkoću,
i rosna klizne, po meni k`o pena.
Raskošno lepa, i svilomek ruku,
po leđima joj kaplje mesečina,
njiše nada mnom k`o morska pučina,
a ja joj nižem sto školjki o struku.
Grudima oštro po meni leluja,
toplim stomakom žustru igru vodi.
Utrobom naboj slasti oslobodi,
i moje biće u njoj se razbuja.
Vrhunac, jeka, bokovima godi,
raspalila nas sladokrvna struja!
POŽUDA
U sluđenom grču damari pucaju,
zapaljeni ognjem, ljubavnici bride.
Nabojem erotskim, gore, svetlucaju,
na vrhu užitka skupa obnevide.
Zamorenih tela, kad požuda splasne,
huk tečnosti mine, napokon usahne,
ljubavnici vide poze svoje strasne,
i iznova žudnja dodire razmahne.
Ženi su k`o srni blage oči snene,
sve mirnije diše, glatka, obnažena.
Kapljice niz grudi klize posrebrene,
miriše joj koža, kosa ovlažena.
I od zadovoljstva kad napokon klone,
u slatkaste snove misli joj urone!
SNOVODILjA
Sakrij se u mome vazdušastom biću,
telo sklupčaj klupkom oko mojih vena.
Kad zlovolje stisnu i sikteći spliću,
tihovanje traži podno mojih zena.
Dva života imaš, prvi je tu gde si,
a drugi u meni tajanstveno živiš.
Snovodiljo krasna, svetlodašna jesi,
vani kao i ja, izmaglicom siviš.
Vavijekov budi gošća mojoj krvi,
usamljene duše bolećivost mrvi!
Život često bude samo što se sniva,
zato ne zadocni, već u meni usni,
oko srca svojim blagim daškom zgusni,
i oslušni kako ljubav šušti, sliva!
SONET UZVIŠENOJ
Nikada mi nećeš biti Mona Liza,
jer osmeh ti više tajni zna da skriva.
Ona je tek slika, ti vrcava, živa,
i duhom vijoriš, a nju crv nagriza.
Odu, ove reči, u sonetu nižem,
u kom večno traješ, svetu nevidljiva.
Nek` ti biće mirno u rimi počiva,
tako mogu da te kroz večnost uzdižem.
Lebdiš krilom tajne, još si zagonetka,
koju razotkrivam dok se klanjam zori.
Oslikanu vidim te u aurori,
lepota ti vuče nit iz prapočetka.
Glasovi iz usta tvojih, milozvučje,
primi me kad klonem, rušan, u naručje!
LjUBAVNI PESMOPOJ
Snom odmori oči umorne i sane,
a ja ću ti biti srcu zlatonosac,
i ljubavi vrele, užežene prosac,
neka ti po licu šapat moj zastane.
Kad ucakle zore, bistre, mirne, rane,
tvoje kože željan jesam sladokusac.
Mirisan ti pružam i mekan ubrusac,
obraze izglancaj, tople, razbuktane.
Sineš sjajno poput cirkonskoga broša,
suptilne lepote budi glasonoša.
Posrebreni lik ti kraj mene belasa,
obnažena dušo, miruješ, tihuješ,
nadljudskom lepotom u meni stihuješ,
umilna i krotka, vilo tankostasa!
ŽENA JE BOŽANSTVO
Prelivena koža užeženim zlatom,
bezvreme ti vratom dragulje naniže.
Ti se ne graničiš sa kosmičkim satom,
jutro svetlim jatom obraze ti liže.
Boginja si Zora, nestvarana i retka,
mero prapočetka, nebeskog tajanstva.
Iskonska lepoto, blago mog imetka,
večna zagonetka, dalekog božanstva.
Uzdrhti pred tobom duša mi vascela,
iskričava vine, u tvoj lik udubi.
Zrno moga oka kad bi zaželela,
ćutke bih ga dao, neka nevid srubi.
Na granici praska, tik da eksplodira,
damarima ljubav strunom zavibrira!
SAMOĆA ŽENE
Ona je u cvatu mladalačke snage,
koraka u srne, leđa vite breze.
Sočne grudi širi, nabrekle i nage,
mekim dlanom cvetne jastučnice veze.
O, tako je sama, u slepoj tišini,
užitaka žudna, dodira i priče.
Iz sna u san tone, mašta u dubini,
da maglene noći milovanju sliče.
Zazidano tugom zaćutalo biće,
tu raskošnu ženu splin, samoća tišti,
za strastima telo puno magme vrišti,
a posteljom žena čemer noći spliće.
Umorna, bar usni, voljeni te neži,
dodirima vrat i obraze zasneži!
ČEŽNjA
Beskrajima lutam, ne bih li te sreo,
ozarenu svetlom i mirisnim daškom,
i tkam te od želja, vajam zlatnim praškom,
u sebe sam tvoje nemire upreo.
Razotkrivam želje koje želiš skriti,
da podeliš s nekim možda hoćeš čežnju.
Daj, na dlan mi razli tu dušicu nežnu,
u trenu će vatra strasno nas obliti.
Ipak, samo ćuti, paučina hvata
sve čega se ovih dana samo taknem.
I kako od sebe takvog da umaknem,
kada mi se život ko jedro lomata?
Zaboravu sa mnom hajde se pridruži,
o, čežnjo, bar licem još nam dugo kruži!
ZIMSKA NOĆ
O, kako je krasno u noćima studi,
tek prozorska stakla zimska ciča steže,
ti prisloniš na me jedre, tople grudi,
dok nas treptaj sreće obgrljene sveže.
A u sobi vatra, prostor zrači mirom,
obraze ti glačam pokretima raznim.
Pročitam sonete natopljene lirom,
umornu uspavam šaputanjem maznim.
U onome času umom kad san kroči,
i zaklopi kapke, sjajne, mile oči,
pospana ti glava na rame mi klone,
spokojem zadišeš, zgrčena uz mene,
stope nam se kože vrelo pripijene,
pa sve do jutrenja nežni snovi rone!
ŽUDNjA
Ko mastilo crno, vodom razliveno,
vrh brda se svetlost smešala sa tamom.
Noć kaplje, tišina, doleti mi samom,
žudno telo nek` je tobom pokriveno.
Ruke mi dodirni i u mah razmahni,
spuštajuć na svoje žarobraze blage,
titrajima trepti, kroz dodire nage,
mirise mi s vrata, ramena udahni.
A kada vrh brda opet svetlost sine,
i razapne slepe sene, sive, mutne,
uz zvuke lepote, tonove bešćutne,
silna se uznesi u tajne visine.
Neću da te krotim, sebično i jadno,
zaželiš me, stigni, lagano, nenadno!
Saša MIĆKOVIĆ